Vađenje krajnika ili ne?

Što je operacija krajnika?

Tonzilektomija (operacija krajnika) je najčešći kirurški zahvat u otorinolaringologiji i jedan od najčešćih kirurških zahvata u dječjoj dobi uopće.

Osnovna filozofija ovog kirurškog postupka zadržana je do današnjih dana, samo su se, u skladu s razvojem medicinske tehnike i znanosti uopće, mijenjale tehničke mogućnosti i instrumentarij.
Naizgled nezahtjevan, kirurški postupak kao što je tonzilektomija postaje problematičan zbog izrazitog poslijeoperacijskog pobola koji uključuje poslijeoperacijska bol, primarno krvarenje (< 24 sati) i poslijeoperacijsku infekciju koja dovodi do kasnog ili odgođenog poslijeoperacijskog krvarenja (> 24 sati).

Za razliku od većine operacijskih postupaka u kojima se rana primarno zatvara, tonzilektomija završava otvorenom ranom koja cijeli bez šivanja, čime se otvara mogućnost za razvoj post operacijskih komplikacija.
Bol je rezultat oštećenja sluznice, mišića i živčanih završetaka, nakon čega dolazi do upale i grča mišića ždrijela, što dovodi do smanjenja opskrbe kisikom i pojačavanja osjeta boli.
Bol u cijelosti prestaje tek nakon 14. – 21. dana, kada dolazi do potpunog zarastanja.

Kada operirati?

Treba odvagnuti je li veća korist ili šteta od odstranjenja tonzila i ovisno o tome donijeti pravu odluku: za tonzilektomiju ili protiv nje.

Tijekom povijesti gledišta o indikacijama za tonzilektomiju kretala su se između dviju krajnosti. Prema prvoj, tonzile je trebalo odstraniti svakom djetetu jer se tako sprječavaju bolesti tonzila i sve posljedice vezane uz to (upale zglobova, bubrega, srčanih zalistaka).
Drugu krajnost predstavlja gledište koje zagovara da se tonzile ne odstrane nikome jer imaju svoju imunosnu ulogu. Istina je, naravno, negdje u sredini.

U našoj zemlji još uvijek vlada uvriježeno mišljenje da se tonzile operiraju samo ako dijete ima stalne gnojne angine i upale grla. Istina je sasvim drugačija.

Veliki broj operacija odnosi se na uklanjanje tonzila i trećeg krajnika zbog otežana disanja tijekom dana i noći, hrkanja i prestanaka disanja duljih od 10 sekundi tijekom noći.

U SAD-u se 80% operacija napravi zbog opstrukcije disanja, a ne upale tonzila. Naravno, isti pacijent može imati i jedne i druge smetnje. Ako su prestanci disanja dulji od 10 sekundi (kod djece čak i dulji od 5 sekundi) traju dulje vrijeme (mjesecima i godinama), mogu dovesti do trajna oštećenja stijenki krvnih žila, mozga, srca i pluća te poremećaja u neurokognitivnom razvoju djeteta. U svakom prekidu disanja dolazi do pada zasićenosti krvi kisikom, organizam „vapi” za njim, zbog čega uslijedi duboki udah i „hvatanje” zraka koje podsjeća na utopljenika u moru. Zaista, može se slikovito reći da dijete cijelu noć „roni” i „hvata zrak”. Stoga je ta indikacija za operaciju prepoznata kao iznimno važna i u odrasloj dobi kroz medicinu spavanja.