27.08.2023.

Što uzrokuje razvojno jezični poremećaj?

Piše: Jelena Bartolović Vučković, prof. logoped

„on samo malo lošije priča“

Usvajanje jezika i govora kod djece odvija se spontano, uz svakodnevne poticaje kroz razgovor, komunikaciju i igru s djetetom.

Jezično-govorni razvoj prati određene miljokaze, kao što je pojava prve riječi, upotreba geste u komunikaciji, slaganje rečenica…

No, ako se kod djeteta javi odstupanje u usvajanju jezika i govora, prije navršene 3 godine života, tada govorimo o razvojnim jezičnim poremećajima.

Razvojni jezični poremećaj (RJP) javlja se dječjoj dobi, prije usvajanja baze materinjeg jezika, a prisutan je tijekom cijelog života, uz promjene u kliničkoj slici, odnosno teškoće koje su prisutne se kroz odrastanje mijenjanju.

RJP može obuhvaćati više aspekata jezika, kao što je jezično razumijevanje, pamćenje novih riječi i razgovora, teškoće u razumijevanju pročitanog, pričanju priča i doživljaja, dosjećanja točno određene riječi…

Ovako nabrojeni simptomi mogu djelovati zbunjujuće, kako bismo u potpunosti mogli shvatit RJP zamislite se u situaciji u kojoj tijekom razgovora čujete što osoba govori, razumijete svaku riječ posebno, no teško Vam je sve to spojiti u cjelinu, zapamtiti cijelu rečenicu bez značajnog napora.

Kada se naprežete da sve zapamtite, brzo se umorite i koncentracija potrebna za razgovor jednostavno nije prisutna.

Nakon toga svome sugovorniku morate dati odgovor, riječi su tu, ali niste u mogućnosti ih pravilno posložiti u rečenicu i izgovoriti Vašu misao.

Ove teškoće prisutne su i kod verbalne komunikacije, jednako kao i kod aktivnosti koje zahtijevaju čitanje i pisanje.

Kako prepoznati RJP?

Prepoznavanje i postavljanje dijagnoze RJP najčešće se odvija u dobi od 5 godina, no nije neuobičajeno da se dijagnoza postavi u školskoj dobi djeteta jer je RJP „skrivena“ teškoća.

Često se javlja povezano s disleksijom i poremećajem pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD) zbog čega se do temeljne dijagnoze dolazi kasnije, u školskoj dobi.

Isto tako, kako osoba raste i sazrijeva, te se pred nju stavljaju različiti jezično-govorni zahtjevi klinička slika RJP se mijenja.

Jezične poteškoće u najranijoj dobi često se pripisuju dječjoj lijenosti, nezainteresiranosti, a poznata je i uzrečica „on je dječak, normalno je da kasno progovara“ ili „pa i on/ona je kasnije progovorio, a sada ne prestaje pričati“.

Istina, ima djece koja kasnije progovaraju i sustignu svoje vršnjake urednog razvoja, no kod 7.5% djece opće populacije, ili kod 40% djece koja kasnije progovore, biti će prisutan RJP.

To bi značilo da se RJP pojavljuje kod svakog 14. djeteta, odnosno da u razredu od 30 djece dva djeteta će imati dijagnozu RJP, a čak je 5 puta češći od poremećaja iz spektra autizma.

Neki od najranijih znakova koji bi mogli ukazivati na jezične teškoće su kašnjenje s pojavom brbljanja, prve riječi, djeca su manje okupirana sa simboličkom igrom (npr. u igri drvena kocka predstavlja telefon kojim dijete zove svoju baku), prije navršenih 16 mjeseci češće upotrebljavaju gestu u svrhu komunikacije.

Nakon druge godine života primjetne su teškoće u usvajanju gramatike (npr. daj lopta, to auta), pamćenjem i korištenjem novih riječi.

Duljina iskaza, rečenice koje koriste su kraće, jednostavnije, otežano je razumijevanje prostornih odnosa, a posljedično svim teškoćama rjeđe započinju i teže održavaju konverzaciju.

Priča koju dijete s RJP ispriča, kao i događaji koje prepričava znatno su jednostavnije strukture.

Što ga uzrokuje?

Uzrok pojave RJP nije poznati.

Možemo utvrditi kako u pozadini nema dokaza za prisutnost nekog od oblika oštećenja mozga u velikoj većini slučajeva (npr. krvarenja prilikom poroda).

Također nisu prisutne intelektualne teškoće, poremećaji iz spektra autizma, oštećenje sluha.

Isto je važno naglasiti kako stajalište da je RJP posljedica nedovoljnog razgovora i poticanja jezično-govornog razvoja od strane roditelja znanstveno neutemeljena.

Ono što možemo, prema dosadašnjim saznanjima reći, je da se RJP često prenosi s generacije na generaciju i smatra se da je uzrok tome zajedničko djelovanje većeg broja gena.

”Glavnu ulogu u intervenciji RJP imaju logopedi”

Funkcioniranje s RJP

RJP dolazi u mnogo različitih oblika, a jezične teškoće tijekom života se mijenjaju.

Osobi teškoće predstavlja slušanje, pamćenje, razumijevanje i koncentriranje na govornu komunikaciju.

U najranijoj dobi, djetetu je teško pratiti dulju priču, bez vizualnog podražaja, jer se mora jako truditi da razumije rečenicu i onda se u njoj nađe nekoliko riječi koje ne razumije, već ih se trudi povezati s onim što zna.

Tu dolazi do izražene potrebe za koncentracijom i pažnjom što dovodi do umora i već nakon nekoliko minuta dijete ne može slušati priču, a njegovi vršnjaci mogu.

I što se onda s tim djetetom dogodi?

Ukoliko teškoća nije prepoznata može biti okarakterizirano kao problematično.

S odrastanjem sličan oblik teškoća javlja se u aktivnostima koje zahtijevaju čitanje i pisanje…

Zbog teškoća u jezičnom razumijevanju otežano je i praćenje uputa, razumijevanje pitanja…

Kada dođe do pružanja odgovora mogu se javiti teškoće u pronalaženju „prave“ riječi, pravilnim upotrebom gramatike i organiziranja misli koju osoba želi reći.

U socijalnim situacijama osobe s RJP mogu imati teškoće u razumijevanju šala i prenesenog značenja, sve shvaćaju doslovno i otežano je uključivanje u razgovor.

Kada svemu tome dodate i nemogućnost da osobe verbaliziraju svoje osjećaje, te ih ne mogu objasniti na okolini prihvatljiv način dolazimo do povlačenja osobe u sebe, ili kod djece pojave neprihvatljivog ponašanja, kao što su agresivni ispadi i frustracije.

Kako izgleda život s RJP?

Ukoliko se RJP ne prepozna u dječjoj dobi, te se dijete ne uključi u primjereni sustav podrške tijekom života mogu se pojaviti različiti izazovi u području mentalnog zdravlja, socijalnih odnosa, osobnog razvoja, edukacije, zaposlenja i kvalitete života.

Ukratko teškoća može utjecati na sve aspekte života.

Zbog teškoća u komunikaciji s okolinom uzrokovanih jezično-govornim teškoćama već u dječjoj dobi mogu se javiti teškoće u ostvarivanju socijalnih kontakta, u adolescenciji i odrasloj dobi može se javiti depresija i anksioznost, a samim time i sniženo samopouzdanje.

Istraživanja su pokazala da zbog ovih popratnih karakteristika osobe s RJP imaju nižu razinu edukacije i niže poslovne kvalifikacije u odnosu na svoje vršnjake, a čak znaju i napustiti školovanje zbog prisutnih izazova.

U općoj kvaliteti života vidljive su razlike već među devetogodišnjacima, jer u toj dobi do izražaja dolaze popratni socio-emocionalni problemi koji utječu na kvalitetu života, a kod djeteta se javljaju jer ne može izvršiti jezično složene zahtjeve koje njihova okolina pred njih stavlja.

Posljedice na svakodnevni život pojedinca od dječje do odrasle dobi kod RJP je značajan, a samim time utječe i na okolinu, o kojoj osobe s težim oblikom teškoća mogu ovisiti cijeli život.

Što se može učiniti?

Glavnu ulogu u intervenciji RJP imaju logopedi koji kroz strukturirani i individualizirani pristup mogu utjecati na jezičnu i govornu produkciju kako bi osoba mogla ispuniti svoj maksimum.

Uz individualan rad potrebno je uključiti i okolinu, te osigurati podršku djetetu u njegovoj predškolskoj i školskoj obrazovnoj ustanovi.

Primjer dobre prakse je postojanje individualiziranih obrazovnih programa koji djeci s RJP omogućava usvajanje formalnih znanja sukladno teškoći.

Ukoliko se pravovremeno prepozna teškoća, i sve ono što ona uz sebe nosi, u mogućnosti smo otkriti djetetove jake strane, te ga uputiti u razvijanje vlastitih potencijala iz drugih područja kao što su sport, glazba, likovna umjetnost, kreativno stvaralaštvo.

O autorici teksta:

Jelena Bartolović Vučković, prof. logoped, ESCF specijalist za poremećaje tečnosti govora

Certificirani terapeut Lidcombe programa za terapiju djece predškolske dobi koja mucaju.

Višegodišnje iskustvo stekla je radom u zdravstvenom sustavu gdje je djelovala u području logopedije - od pedijatrijske do neurološke populacije.

Uže područje zanimanja su joj mucanje i poremećaji tečnosti govora, disfagije i neurološki jezično-govorni poremećaji.

Trenutno je doktorant na doktorskom studiju Translacijska istraživanja u biomedicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu s interesom istraživanja usmjerenom prema poremećajima gutanja (disfagija) kod osoba s dijagnozom multiple skleroze.