Od Kine do Rusije punim plućima
Kad pronađeš raj na zemlji, logična je stvar da ga nećeš napustiti, zar ne?
Ako ste pročitali moj prošli blog, već znate da sam pronašao ono što je za mene raj na zemlji. Ako nije to, onda ne znam što je. Ali ipak sam ga odlučio napustiti. Zašto, pitate se? Prvo, logika me nikad nije previše zanimala. Drugo – raj je prekrasan, ali život je putovanje. A ja, prije svega, želim živjeti, i to punim plućima.
Život na kotačima
Život se za mene nastavlja na željeznici Beijing – Moskva. Ispred mene – preko 7000 km, 2 kontinenta i 5 vremenskih zona. Ne znam točno koliko dana, jer na nekim mjestima ću se sigurno koji dan zaustaviti. Bajkalsko jezero definitivno je na listi.
Nisam uzeo privatni kupe jer to ne bi bilo potpuno iskustvo. Pravo putovanje Transmongolskom željeznicom podrazumijeva život na par kvadrata s potpunim neznancima, kasnonoćne razgovore, dijeljenje životnih priča, putnih gableca i pastila za grlo, kartanje, spavanje na vlastitoj torbi (opreza radi) s tuđim hrkanjem u pozadini, zvukom željeznice i čudesnim krajolicima koji se izmjenjuju u prozorskim okvirima.
Prvi dan i noć sve je izgledalo točno tako. Za cimere sam dobio šutljivog Mongola Erdena, nimalo šutljivu, ali vrlo simpatičnu Ruskinju Iru i Jaspera, njezinog dečka Nizozemca, još jednog “padobranca” Europljanina poput mene. Odmah sam osjetio dobru vibru i bio čvrsto uvjeren da će se ista produžiti na svih X dana do kraja putovanja. No, već sljedeće jutro, i to u samo svanuće, sve se za mene preokrenulo….
Neprijatelj dolazi iznutra
Zajedno s ružičastim zrakama sunca, probudilo me oštro probadanje u prsima. Ne, nitko mi nije zario nož ni ništa slično, moji suputnici su čvrsto spavali (barem do tog trenutka) – ulovio me nevjerojatno jak i nezaustavljiv kašalj. Nakon nekoliko minuta šoka, gušenja i pokušaja smirivanja kašlja, odlučio sam ne pretvoriti svoje usnule suputnike u supatnike te sam napustio kupe. Sjedio sam u polumračnom restoranu vlaka, s čovjekom za kojeg nisam bio siguran je li putnik ili zaposlenik, a koji je čvrsto spavao s glavom na stolu i od mog kašljanja se nije ni trznuo. Pokušavao sam smiriti pluća svom svojom koncentracijom, dubokim disanjem kroz nos, maštanjem o Bajkalskom jezeru, ali ništa, čak ni meditativne tehnike koje sam učio u Kini, nisu bile od nikakve koristi. Pomirio sam se s tim da ću jednostavno kašljati dok mi ne ponestane sve snage i dok se ne onesvijestim.
Svašta sam u životu proživio, ali tako jak kašalj nikad. Uzroke mu ne znam, a ni kako mu stati na kraj. Napao me potpuno nespremnog. Nastavi li se ovo, razmišljao sam, umjesto u mongolske i sibirske krajolike, do kraja putovanja gledat ću u restoranske stolove. Već sam bio otprilike u istoj poziciji kao i moj suputnik par stolova dalje (još se nije ni maknuo), kad sam začuo korake iz hodnika.
Spas u pravi čas
Nisam imao snage podizati glavu dok nisam osjetio da je netko sjeo pored mene. Bila je to neka starija, sijeda gospođa s intenzivnim parfemom i krupnim, ledeno-plavim, ali izrazito toplim očima. Po izgledu i naglasku s kojim me pitala “Do you speak English?” rekao bih da je slavenskog podrijetla, možda Ruskinja, Ukrajinka ili Poljakinja.
Protisnuo sam nešto što je sličilo na “Yes” koliko mi je kašalj dozvoljavao. “Take this. 4 times a day” (u prijevodu – da uzmem po jednu 4 puta dnevno), rekla mi je i pružila dva niza narančastih Prospan<sup>®</sup> pastila. Za mene, u tom trenutku, osjećaj je bio kao da mi je netko dao najdragocjenije dragulje ovog svijeta. Da je u jednoj ruci držala safir, a u drugoj pastilu i rekla mi da biram, bez razmišljanja bih odabrao ovo drugo. Uzalud sva bogatstva, ako ne mogu doći do daha do kraja putovanja. A ovi mali, narančasti dragulji za kašalj bili su moj spas.
Dok sam dolazio sebi, odjednom sam shvatio da gospođa više ne sjedi kraj mene, a nisam čuo korake u hodniku. Nisam je ni stigao pitati odakle je ni pošteno joj se zahvaliti za lijek. Nisam je više nijednom vidio do kraja putovanja, a zahvaljujući njoj, ostatak putovanja prošao je u puno boljem tonu i za mene, i za moje dišne puteve, i za moje suputnike. Idemo sad punim plućima do Rusije!
Salveo CEE
