Izloženost ekranima kroz djetinjstvo

Izloženost ekranima i tehnologiji dio je svakodnevice koji je gotovo nemoguće izbjeći.

Problem se javlja kada se postavi pitanje kolika je izloženost ekranima prihvatljiva i u kojoj dobi te kako ekrani utječu na jezično-govorni razvoj djeteta i razvoj općenito.

U zadnje vrijeme često se čuje pojam ekranizam koji se još naziva i digitalni autizam.

Izloženost ekranima u najranijoj dobi prekomjerno stimulira živčani sustav djeteta što može rezultirati raznim poremećajima u jezično-govornom razvoju, komunikaciji, ponašanju, učenju, raspoloženju i pažnji.

U zadnje vrijeme često se čuje kako djeca od najranije dobi samostalno pale elektroničke uređaje, mogu provesti dugo vremena mirno pred ekranom, govore, odnosno ponavljaju za likovima iz crtića engleske izraze, dok im je teško izraziti se na materinjem jeziku, samostalno se zaigrati s vršnjacima ili igračkama primjerenima njihovoj dobi.

Znanja koje je dijete pasivnim gledanjem ekrana stekne često nema komunikacijsku namjeru i dijete ga ne može primijeniti u svakodnevnom životu.

Prilikom gašenja ekrana može se javiti bijes, slaba samokontrola emocija i ponašanja koja, kako dijete raste može biti sve izraženija.

Dosadašnja istraživanja pokazala su štetne strane utjecaja ekrana, no moramo biti svjesni kako u današnje vrijeme ne možemo u potpunosti izolirati djecu od ekrana, posebice tijekom odrastanja i u tinejdžerskoj dobi.

Stoga optimalno „doziranje“ elektronskih sadržaja i odabir kvalitetnog sadržaja, prilagođenog dobi, može imati i pozitivan utjecaj na djetetov razvoj.

Koliko ekrana je prihvatljivo?

Imajući na umu ako su prve tri godine života najosjetljivije za djetetov komunikacijski i kognitivni razvoj Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Američko udruženje pedijatara (AAP) izdali su smjernice o izloženosti ekranima kroz odrastanje.

Djeca do navršene druge godine života ne bi trebala biti izložena ekranima i digitalnim sadržajima jer u toj dobi djeca najbolje uče kroz komunikaciju jedan na jedan s odraslom osobom te otkrivaju kako svojim reakcijama i komunikacijom utječu na okolinu.

Minimalna iznimka izloženosti ekranima može se napraviti kroz video pozive s roditeljem koji nije prisutan kod kuće, s bakom i djedom. Kroz takav tip izloženosti ekranima dijete i dalje ostvaruje komunikaciju sa sugovornikom.

U dobi od 2-5 godine života preporučuje se ograničiti vrijeme pred ekranima na sat vremena dnevno. Prilikom izloženosti ekranima u toj dobi djeca imaju usvojena neka jezična i komunikacijska znanja, te iz prilagođenih i kvalitetnih elektroničkih sadržaja mogu usvajati određena znanja (upoznavanje s različitim socijalnim situacijama, širenje rječnika, pamćenje pjesmica).

Iako je dopušteno kratko vrijeme pred ekranima preporučuje se nadzor nad ekranskim sadržajem i zajedničko gledanje/komentiranje sadržaja s djetetom, kako biste mu pomogli shvatiti viđeno i prenijeti to u svakodnevne situacije.

Prilikom odabira sadržaja pripazite da bude:

• interaktivan
• nenasilan
• edukativan
• socijalan

Polaskom u školu djeca počinju imati vlastite elektroničke uređaje i vrijeme na istima je sve teže kontrolirati, kao i sadržaj.

Uz ograničavanje vremena potrebno je educirati dijete o koristima i štetnostima pojedinih sadržaja, privatnosti i sigurnosti. 

Također, jedna od glavnih zadaća roditelja u ovoj dobi je osigurati da dijete zbog izloženosti ekranima ne zapostavlja ostale važne aktivnosti, kao što su:

• spavanje
• tjelesna aktivnost
• igra s vršnjacima
• vrijeme provedeno s obitelji
• školske obveze i slično

U kontroli vremena i sadržaja koji veća djeca koriste mogla bi pomoći izrada obiteljskog plana upotrebe ekrana tijekom koje se s djetetom/tinejdžerom dogovorite o prihvatljivim sadržajima i vremenu provedenom za ekranom za sve članove obitelji (gdje se i Vi kao roditelj morate pridržavati svojeg dijela ograničenja 😉).

Pretjerana izloženost ekranima može voditi do, za djetetov razvoj, štetnih posljedica.

Ovisnost o ekranima uzrokuje burne emotivne reakcije nakon odvajanja od ekrana, probleme sa spavanjem, loše ocijene u školi, smanjenu kvalitetu socijalnih odnosa zbog nedovoljne interakcije s članovima obitelji i prijateljima, anksioznost.

Zbog pretjeranog sjedenja pred ekranima dijete ne provodi dovoljno vremena u tjelesnoj aktivnost i samim time može doći do pojave pretilosti.

Također, zbog brze i intenzivne promjene podražaj na ekranima javljaju se teškoće u koncentraciji i usmjeravanju pažnje u svakodnevnim aktivnostima i praćenju nastave.