Kralj urbane džungle: Tko je pravi protivnik

Nešto me nevjerojatno žulja, a ne mogu shvatiti što.

Nešto mi toliko smeta da konstantno gubim nit, a to mi se ne bi trebalo događati na ovako važnom sastancima, pogotovo ne u novonastaloj situaciji. Koncentracija i samodisciplina, nešto što inače smatram svojim najjačim adutima, sad opasno ugrožava još neidentificirani neprijatelj.

Nešto jednostavno ne štima s tim tipom. Prvo sam mislio da je pogled u pitanju – pogled iz kojeg strši neka prijetnja, čak i kad je ostatak lica razvučen u osmijeh. Možda je i do tog neprirodnog držanja kojim, kao da u svakom trenutku, pod svaku cijenu, pokušava istaknuti napuhane prsne mišiće i široka ramena, ma koliko mu neudobno bilo. Dok sjedi, prsi se, dok hoda i maše rukama, prsi se, čak i kad se saginje prema stolu, nekim čudom se uspijeva isprsiti. A možda je i do tog iritantnog glasa.

Ne znam zapravo je li do njega ili do ovog nepodnošljivo suhog zraka u prostoriji. Čim malo zahladi, u uredima raspale grijanje kao da je vani ledena kataklizma. Zimi na posao nosim laganiju odjeću nego ljeti, a i dalje se znojim, pijem vodu i jedem isle k’o bombone. Nosnice su mi tako suhe i hrapave da se jedva ispred svih njih suzdržavam da ih ne počnem čeprkati (iako znam da bi to samo pogoršalo stvar). U trenutku se sjetim malog čarobnog trika koji mi je Gaga nekidan pokazala…

Odlazim u WC (dobro će mi doći da se malo priberem). Ne guram prste u nos, ali vadim iz džepa malu diskretnu tubicu sa spasonosnim sadržajem za moje iziritirane nosnice. Nisita^® mast klizne kao melem na moje fizičke ranice, a i ove druge se učine odmah za nijansu lakšima. Svjež udah bez smetnji razbistrio mi je misli. Trebao bih češće slušati Gagu i obraćati pozornost na te male stvari kojima mi olakšava život, na te sitne iskaze nježnosti i brige koje očito shvaćam zdravo za gotovo.