Kralj urbane džungle: dan d
Moglo bi se reći, dan svih dana...
Ona je spavala pored mene a ja sam buljio u nju dok joj je svjetlo s mog laptopa padalo na duge trepavice i šaralo sjene na obrazima.
Buljio sam u nju jer mi je taj prizor nekako lakši od prizora grafova pada prodaje na istoku zemlje koji je s monitora vrištao u moje lice. Ona spava jer nema pojma. Ja ne spavam jer imam previše pojma.
Ona će se danas kad svane, spremiti i otići prijateljicama vrišteći pokazati prsten koji sam joj jučer stavio na ruku. A ja ću prije nego svane otrčati redovnih 5 kilometara s grafovima u glavi umjesto monitora, pripremiti strategiju i oplesti po istoku.
I neću misliti na prsten niti na njene duge trepavice.
Ženim se. Možda.
Prešutio sam činjenicu da sam već odavno oženjen. Od kad sam kupio ovaj stan na 7 katu, sat teži od novorođenčeta, dobio na korištenje avion od auta i plaću za koju sam potpisao ugovor deblji od enciklopedije.
I sretno sam oženjen za svoj posao.
I ne volim kad me posao vara, a istok me je prevario.
Slažem prioritete kao domino kocke, računajući da se sve može urušiti promakne li mi iti jedna sitnica.
Ona i dalje spava a ja neću oka sklopiti.
Kad sam to zaključio, umjesto da je probudim i zaboravim na kratko (dobro, ne baš tako kratko), ali zaboravim na posao – ustao sam, obukao tenisice i na ulici se mojih standardnih 5 kilometara laganog trka pretvorilo u 10.
Imao sam vremena.
Imao sam vremena stajati pod vrućim tušem kad sam se vratio . Imao sam vremena razmisliti sve što ću reći na sastanku, imao sam vremena čekati da se ogledalo odmagli i imao sam vremena sebi u lice reći da nisam ja kriv.
Taman kad sam pritisnuo kopču sata na svom zapešću, ona se promeškoljila u krevetu jer sam se zakašljao. Nisam je namjerno htio probuditi, imala je više vremena od mene da spava. Zakašljao sam se ponovo i ona je otvorila oči. Nisam namjerno.
- Danas je ono, ha? – pitala me kad je vidjela da je gledam.
Kimnuo sam glavom i pročistio grlo.
Opet sam zakašljao.
- Uzmi sirup za to, za drugo ti ne mogu pomoći. - rekla je
Kad kreneš riješavati stvari
Na posao sam stigao ranije nego inače.
Po putu sam u ljekarni kupio šumeći Prospan®, bilo bi suludo da nosim bocu sirupa sa sobom, ova varijanta mi je itekako odgovarala jer suhi kašalj nije prestajao, a već sam u kupaonici rano jutros znao što moram reći i zakašljavanje nije bilo dio mog monologa.
Riješio sam mailove, par poziva, odradio sastanak s timom, čuo se s direktorom i vrijeme prozivanja istoka je stiglo. Kompletna uprava i gosti iz podružnica čekali su u konferencijskoj dvorani. Nosio sam loše vijesti s dobrim rješenjem.
Čaša vode na podlošku s logom firme i šumeća u njoj.
U dvije minute šuma izgovorio sam što imam.
Kad stvari krenu dobro
Ženim se. Možda.
Zaboravio sam da ona zna za kog sam prvo oženjen, zaboravio sam da sam zato i odlučio da baš nju želim oženiti.
Dan svih dana prošao je gotovo bezbolno prije mjesec dana, pa prije dva tjedna, pa jučer i danas ga evo ponovo.
Dan svih dana nije dan kad kašljem, kad ne spavam, kad rješavam probleme a može biti upravo taj dan.
Koliko sam puta proživio dan svih dana, više ne znam niti broj.
Možda zato i jesam ovdje gdje jesam sad. S prozora gledam na svjetla grada držeći čašu s dvije kockice leda dok mene zapletene drže dvije tanašne ruke podsjećajući me da već sad imam sve što mi treba.
Umoran sam, zdravo umoran. Nikad previše za njene poljupce.
A graf istoka izgleda posve drugačije. Sve nekako raste. 😉
Salveo CEE
