Kralj urbane džungle
Kad te vlastito tijelo izda...
Priznajem, ne idem baš u teretanu u posljednje vrijeme, a i trčanje mi se znatno prorijedilo. Svjestan sam da je “ne stignem zbog posla” stereotipno opravdanje. Također znam i onu uzrečicu “Sve se stigne kad se hoće” i čuo sam je (a vjerojatno i sam izrekao) milijun puta. No, svejedno ne stignem vježbati koliko sam to nekad radio, i posljedice se osjete.
Lako što mi se malo opustio trbuh, to je, kao, muževno i seksi (kaže moja Gaga i poprilično je uvjerljiva, ili barem nastoji biti). Lako što mi košulje postaju nešto šire u području ramena i ruku, a uže u području trbuha – to sve dolazi s tridesetima, zar ne? Zajedno s osjetljivijom probavom zbog koje više ne izlazim iz kuće bez Silicolgela. S jednom se nuspojavom nedostatka treninga, pak, nikako ne mogu pomiriti, a to je manjak izdrživosti i kondicije.
Da, priznajem, znao sam se penjati u ured na 5. kat pješke samo da bih se mogao nasmiješiti ovima na porti bez tračka zadihanosti, odmahnuti rukom i prokomentirati nešto u stilu “Ma, ne volim te gužve u liftu…”. Svi imamo malo te taštine u sebi. Sad ni ne pomišljam na takvo nešto. Vozim se dizalom svaki dan i, ako netko pita, to je zato što se žurim. Toliko sam uvjerljiv u tome da sam neko vrijeme uspješno sam sebe zavaravao.
Kako bi probao donekle popraviti dojam svog manjka rekreacije, odlučio sam prošli vikend Gagu odvesti na planinarenje. Znam da jedna lasta ne čini proljeće, pa tako ni jedan izlet ne vraća kondiciju, ali važno je pokazati dobru volju.
U početku sam se čak osjećao dobro, ponijelo me lijepo vrijeme i svjež zrak, cvrkut ptica i sve to. Uhvatila me neka neobična lakoća unatoč ogromnom rancu koji je Gaga natrpala slojevima rezervne odjeće, stotinama litara vode, paketima Tyrosura, grickalicama, kompasom i svim ostalim potrebnim i nepotrebnim potrepštinama. Čak me na trenutke upozoravala da idemo polakše jer nam se nigdje ne žuri, a ja sam grabio planinu ogromnim koracima s osjećajem kao da je mogu preskočiti u trenu, ako poželim. Sve do jednog trenutka…
Kao da me presjeklo, dah mi je odjednom postao toliko težak da sam se “jako muževno i spretno” zaljuljao i vjerojatno bi se srušio da se nisam ulovio za obližnje drvo. Kao što mi muškarci inače “junački” podnosimo svoje zdravstvene probleme, pogotovo kad se ovako naglo pojave, uz napadaj kašlja ulovio me i blagi napadaj panike, zajedno sa zapomaganjem za vodom, pomoći i za čime sve ne (neću pričati u detalje, malo me ipak sram). Osim straha za vlastiti život (da, priznajem), kroz glavu mi je prolazio šok i nevjerica da sam toliko oslabio i više ne mogu izdržati ni malo planinarenja. Oko mene trčkaraju djeca, ljudi u godinama, a ja sjedim u kutu staze, crven u licu i zadihan, s djevojkom koja mi briše čelo i nalijeva vodu u grlo.
Poražavajuće misli gazile su mi samopouzdanje, sve dok Gaga nije progovorila rečenicu koja me potpuno prebacila:
“Pa ne razumijem, nikad prije te nisu mučile alergije, zar ne?”
U tom trenutku shvatio sam da sam potpuno zanemario nevjerojatan svrbež u grlu, nosu i očima. Srećom, među Gaginim potrepštinama našla se i Nisita mast koja mi je malo smirila situaciju s nosom. Uopće me nije dotakla spoznaja da odjednom patim od alergija, koliko sam osjetio olakšanje shvativši da ipak nisam pokleknuo zbog slabosti i nedostatka kondicije. Ima još nade za mene.
Naš izlet nije potrajao dugo i sljedeći se neće ponoviti dok ne prođe sezona mojih kobnih peludi – držim ih na oku svaki dan preko Alergoalarma. Dotad ću se malo češće vraćati u sigurne, klimatizirane prostore teretane. Bez obzira na to što je moj napadaj slabosti očito bio lažni alarm, odnosno nije signalizirao ono što sam mislio da je, neću dopustiti da se jednog dana takvo nešto zaista dogodi. Barem ne uskoro (u sljedećem desetljeću). I vraćam se na stepenice definitivno. Dizalo je za one s neudobnim cipelama i lošim opravdanjima.
Salveo CEE
